Nosio je zastavu pod kojom ga mnogi nisu htjeli, dok su mu najbliži bili na suprotnoj strani. Rat mu je oduzeo porodicu, ali mu je sport dao drugi život. Njegova priča skriva odluke koje su ga koštale svega, ali su ga odvele tamo gdje niko nije očekivao.
- Priča o Aleksandru Đuriću pripada onim sudbinama koje se pamte dugo nakon čitanja, jer u sebi nose rat, sport, gubitak i nevjerovatnu upornost. Iako njegovo ime u Srbiji ne izaziva masovno prepoznavanje, životni put koji je prošao više liči na scenario za film nego na stvarnost. On je bio olimpijac u vremenu raspada države, izbjeglica bez doma i novca, čovjek koji je izgubio porodicu, ali i sportista koji je na drugom kraju svijeta postao legenda.
Njegov put nikada nije bio jednostavan niti pravolinijski. Svaka prekretnica donosila je teške odluke, a često je birao ono što je smatrao ispravnim, svjestan da će cijena biti visoka. Posebno mjesto u njegovoj priči zauzima 1992. godina, kada je, usred ratnog haosa i raspada Jugoslavije, dobio poziv da nastupi na Olimpijskim igrama u Barseloni. Poziv je stigao iz novonastale Bosne i Hercegovine, države protiv koje su se borili članovi njegove porodice. Iako Srbin po porijeklu, odrastao je u domu u kojem se čovjek nikada nije dijelio po naciji, i upravo je taj stav odredio njegov izbor.
- Odlazak na Olimpijske igre nije bio vođen slavom, politikom ili provokacijom, već čistom sportskom željom. Aleksandar je godinama trenirao kajak, nastupao na velikim takmičenjima i vjerovao da je zaslužio da bude olimpijac. Međutim, rat je njegovu sportsku odluku pretvorio u ličnu tragediju. Dok je on nosio zastavu druge države, njegov otac i brat bili su u uniformama Vojske Republike Srpske. Povratak sa Olimpijade nije donio ponos, već prijetnje smrću, javno odricanje od strane oca i godine tišine koje su bile teže od bilo kakve kazne.
Rat ga je zatekao mladog, ali ga je natjerao da prerano sazri. Iako nije bio na prvim linijama fronta, prošao je vojnu obuku i svjedočio prizorima koji su mu zauvijek promijenili pogled na svijet. Boravio je u Vukovaru, izgubio majku i veliki dio porodice, ali je uprkos svemu odbio da u sebi razvije mržnju. Smatrao je da su svi narodi na ovim prostorima platili previsoku cijenu i da su jednostavne podjele najveća laž rata.
Sukobi sa nadređenima odveli su ga u zatvor, iz kojeg ga je izvukao otac, ali to nije donijelo olakšanje. Njegov život se raspadao – bez sigurnog doma, u strahu od ponovnog slanja na ratište, završio je u Pančevu kod ljudi koje nikada ranije nije upoznao. Oni su mu, u najtežem trenutku, pružili utočište i prihvatili ga kao člana porodice. Ipak, strah od hapšenja i ratne policije natjerao ga je da napusti zemlju.
- Put ga je vodio preko Mađarske, sa snom o Švedskoj, ali i sa čvrstim principom da ne odbaci svoj pasoš i identitet, čak i kada bi mu to olakšalo put. Ta tvrdoglavost ga je usporila, ali mu je istovremeno otvorila vrata koja nije očekivao. U Mađarskoj je dobio priliku da igra fudbal u nižim ligama, iako ranije nikada nije planirao takvu karijeru. Počeo je skromno, učio gledajući druge i trenirao do iscrpljenosti.
Vrlo brzo shvatio je da posjeduje nešto što se ne može naučiti – instinkt za gol. Od igrača u odbrani postao je napadač, a zatim i ime koje će kasnije obilježiti fudbal u Aziji. U Singapuru nije postao samo još jedan strani fudbaler, već simbol rada, discipline i istrajnosti. Postigao je više od 400 golova, zaigrao za reprezentaciju i stekao poštovanje kakvo rijetko ko dobije daleko od svoje domovine. Nije bio tehnički savršen, ali je bio neumoran i potpuno posvećen.
- Paralelno s početkom fudbalske karijere, Olimpijada se ponovo pojavila u njegovom životu. Ovog puta prepreka nije bila politika, već novac. Bez ikakve pomoći, krenuo je autostopom prema Barseloni, noseći veslo i malu torbu. Vjera da će stići bila je jača od realnosti, i upravo ga je ta vjera dovela u olimpijsko selo, rame uz rame s najvećim sportskim imenima tog vremena. Iz statusa izbjeglice, preko noći se našao među sportistima koje je do tada gledao samo na televiziji.
Đurićeva priča danas se često navodi kao dokaz da sport može spasiti život. Kao dijete je počeo trenirati kajak zbog zdravstvenih problema, a disciplina ga je odvela dalje nego što je ikada mogao da zamisli. Odrastao je u teškim uslovima, s ocem alkoholičarem i bez bezbrižnog djetinjstva, ali su mu treninzi i rad postali zamjena za sve poroke i pogrešne puteve.
- Na kraju, život Aleksandra Đurića nije samo sportska priča, već ljudsko svjedočanstvo o identitetu, gubitku i dostojanstvu. On pokazuje da put do uspjeha ne mora biti pravedan niti lak, ali da se principi mogu sačuvati čak i kada se izgubi gotovo sve. Njegova sudbina ostaje tiha, ali snažna priča generacije koju je rat prerano natjerao da odraste, i dokaz da se iz pepela može izgraditi nešto veliko, daleko od reflektora, ali duboko istinito.
