U sjeni raskošnih odaja Osmanskog carstva odvijala se drama o kojoj se malo govori. Jedna sultanija, od djetinjstva gurnuta u svijet moći, politike i neizbježnih sudbina, živjela je život daleko od bajke. Njena priča otkriva koliko je krhak bio položaj žena u carstvu pa čak i onih s najplemenitijim porijeklom.
- Sudbina Dževherhan Sultan od samog početka bila je ispisana tuđom rukom. Kao dijete je zamišljala život ispunjen igrom i bezbrižnošću, ali realnost Osmanskog dvora bila je sasvim drugačija. Još sa četiri godine bila je primorana da izgovori „da“ muškarcu čije su godine premašivale život njenog kratkog djetinjstva. Taj početak bio je samo nagovještaj toga da će njen život biti neodvojiv od političkih odluka i dvorskih ambicija.
Njen prvi brak bio je sve osim dječje bajke. Obučena u raskošnu haljinu i okružena najplemenitijim ženama Carigrada, jedva je razumjela šta se oko nje događa. Darovi od svile, dragocjeni kovčežići, pa i rubinska ogrlica koju je dobila od čovjeka starijeg više od četrdeset godina, bili su samo dekor na priči u kojoj djevojčica nije imala glas. U haremu se znalo da je moć svake žene uveliko zavisila od toga koliko je bila bliska sultanu — i koliko je jaka bila majka koja stoji iza nje.
- U carstvu u kojem su sultani imali desetine djece, hijerarhija je bila surova. Sinovi su odgajani za borbu za prijestolje, dok su kćeri od malih nogu pripremane da učvršćuju političke veze. Brakovi su se sklapali ne da bi ispunili želje mlade sultanije, već da bi osigurali lojalnost moćnih porodica i vezira. Odbiti brak sa sultanovom kćeri bilo je nezamislivo — naredba je morala biti ispoštovana, bez obzira na to ko je već bio kod kuće.
Tako je i Dževherhan kao treća kćerka sultana Ahmeda I i moćne Kesem Sultan obećana admiralu Okuzu Kara Mehmed-paši, iskusnom državniku i guverneru Egipta. Pozvan je iz Kaira da primi vijest o svom novom “porodičnom aranžmanu”, te je ponosno prihvatio čast. Dok je on na ceremoniji vidio političku pobjedu, Dževherhan je u crvenoj sviloj haljini trčkarala među poklonima, ne shvatajući da je upravo postala supruga.
Iako joj je u muževljevoj palati odmah bilo pripremljeno luksuzno krilo, djevojčica je ostala živjeti uz roditelje — kao i njena sestra Ajše, koja je u šestoj godini udana za drugog vezira. „Udate“ djevojčice nastavile su živjeti kao djeca, čekajući dan kada će zaista morati napustiti roditeljsku kuću.
- Ubrzo nakon braka, Okuz Mehmed-paša postao je veliki vezir. Njegov uspon bio je direktno povezan sa nemilosrdnom dvorskom politikom: mjesto je preuzeo nakon što je muž sultanijine sestre Ajše pogubljen zbog korupcije. Kao udovica, Ajše nije smjela ni pokazati tugu, već je morala biti zahvalna što je imanje njenog muža prešlo upravo u ruke Dževherhaninog supruga.
Dramatične promjene nastavile su se smrću Ahmeda I 1617. godine, a potom i pogibijom Okuwa Mehmed-paše dvije godine kasnije. Tada je mladom sultanijom vladao strah od budućnosti, jer je njen život ponovo zavisio od volje novog padišaha. Po naređenju novog vladara, Kesem i njene kćeri preseljene su u Staru palatu — mjesto koje je nosilo zloglasni naziv „Palata suza“. Tamo su živjele zaboravljene supruge, bivše miljenice i žene koje više nisu imale političku težinu. Smeh se tu gotovo nikada nije čuo.
- Ipak, Kesem nije bila žena koja se predaje. Čak i u izgnanstvu, držala je konce intriga u svojim rukama. Brat njenog pokojnog muža ubrzo je svrgnut, a na prijestolje se privremeno vratio i drugi zet. Tek 1623. sreća se okrenula u Keseminu korist: prijestolje je pripalo njenom sinu Muratu IV, a vlast je, dok je odrastao, praktično bila u rukama njegove majke.
U tom trenutku odlučeno je i da se Dževherhan ponovo uda. Kada je vidjela svog novog verenika, Topal Redžep-pašu, skoro se onesvijestila. Bosanac po porijeklu, hrom zbog gihta, nije bio čovjek kakvim je zamišljala životnog saputnika. Ipak, dužnost je bila jača od ličnih želja. Haljine su ponovo obučene, darovi su izloženi, a ona je po drugi put postala nečija supruga.
U ovom braku rodila je kćerku Safiju, nazvanu po jednoj od najmoćnijih sultanija u historiji. Ali sreća nije trajala dugo. Topal Redžep-paša napravio je fatalnu grešku podržavši pobunjenike 1632. godine, zbog čega je pogubljen po naređenju padišaha.
- Kesem je zatim pokušala da svoju kćerku uda i treći put, ali se Dževherhan napokon usprotivila. Postoje različite verzije šta se zatim dogodilo — neke tvrde da je ipak pristala i udala se za Sijavuš-pašu, dok druge govore da ta žena nije bila ona, već sultanija istog imena.
Ono što se sigurno zna jeste da je Dževherhan ostatak života provela povučeno, posmatrajući kako se prijestolje smjenjuje između njene braće: okrutnog Murata IV, zatim mentalno nestabilnog Ibrahima. Nakon toga je na tron došao Kesemin unuk, dok je sama velika sultanija, nekada najmoćnija žena carstva, pogubljena u dvorskim previranjima.
- Dževherhanina smrt ostala je obavijena velom tajni. Najčešće se navodi da je preminula 1660. godine — tiho, daleko od svjetla dvora na kojem je provela cijeli život, ali nikada nije pripadala sama sebi.
