Na zabačenom mjestu gdje tišina nosi priče koje rijetko dopru do javnosti, jedna porodica vodi najtežu bitku svog života. Nije riječ o novcu, ni o bolesti. Ovo je priča o odlasku koji je sve promijenio i o ljudima koji su odbili da posustanu.
- Na obroncima Golije, u selu koje se čini odvojenim od svijeta, živi čovjek čija je snaga postala simbol istrajnosti. Velibor Bugarić, otac četvero mališana, proveo je godine oslanjajući se na rad, ljubav i vjeru da porodica može opstati i onda kada život donese najteže udarce. Njegova priča nije samo priča o borbi, već i o tihim pobjedama koje se teško vide spolja, ali se duboko osjećaju u svakom dijelu doma koji pokušava održati.
Prije više od decenije, dok su mnogi oko njega živjeli po ustaljenim pravilima i običajima, Velibor je odlučio slijediti srce. Zaljubljen u mladu ženu iz Albanije, napravio je korak koji je u njegovom kraju izazvao razne reakcije – od čuđenja, preko nesigurnosti, pa sve do potpunog nerazumijevanja. Ipak, za njega je ljubav bila jača od predrasuda. Porodica Bugarić je od samog početka vjerovala da ono što povezuje dvoje ljudi ne poznaje granice ni barijere, pa su novopečeni supružnici započeli zajednički život uvjereni da zajedno mogu graditi budućnost.
Njihov dom ubrzo je postao ispunjen dječijim glasovima. Jedno po jedno, rađala su se djeca, unoseći radost i smisao u svaki dan. U kući je vladala toplina, jednostavna porodična sreća, a Velibor i njegova supruga činili su se kao partneri koji dišu istim ritmom. Okolina je vremenom prihvatila njihov sklad, a mnogi su priznali da su djelovali kao porodica koja, uprkos skromnom životu, ima sve ono što je najvažnije.
- A onda se dogodilo nešto što niko nije mogao ni naslutiti. Bez upozorenja, bez ijednog znaka da se sprema na taj korak, majka je jednog dana otišla. Ostavila je ne samo muža, već i četvero djece, ne osvrnuvši se nazad. Taj trenutak srušio je svijet porodice Bugarić. Ono što je do tada izgledalo čvrsto, iznenada se raspalo, ostavljajući Velibora da sam nosi teret koji bi i dvoje jedva podnijelo. Postao je i otac i majka u isto vrijeme, čovjek koji više nema pravo na slom, jer ga djeca trebaju svakog dana, svakog jutra i svake noći.
U toj borbi nije bio sasvim sam. Tu su bili njegovi roditelji, posebno majka Ljubinka, žena koja je i sama osjetila bol odrastanja bez roditelja. Upravo zbog toga, kako kaže, zna koliko ljubav može nedostajati djetetu i daje sve od sebe da njenim unucima ništa ne fali. Svaki dan provodi uz njih, hrabreći ih, pripremajući im obroke, pomažući u svemu što mogu njene ruke, iako su već umorne od godina i rada.
Porodica živi skromno, oslanjajući se na poljoprivredu, dječiji doplatak i snagu zajedništva. Ali i u takvim uslovima nastavljali su se boriti, odlučni da ih napuštanje ne definiše. I tada se dogodilo nešto što ih je duboko dirnulo – počeli su pristizati ljudi spremni da pomognu. Prvo komšije, rođaci i prijatelji koji su se udružili kako bi Veliboru i djeci sagradili novi dom. Potom je došao i humanitarac Hido Muratović iz Novog Pazara, donoseći prehrambene pakete, odjeću i finansijsku pomoć. Ta podrška postala je svjetlo u periodu kada je sve djelovalo preteško.
- Ipak, najveći stub ove porodice i dalje ostaje baka Ljubinka. Njene riječi odzvanjaju emocijom kada priča o bivšoj snahi. Kaže da je bila dobra i vrijedna, korektna i poslušna, neko ko nije imao težak život u njihovoj kući. Godinama je, kako kaže, rađala djecu i brinula o njima, a niko joj nije nametao teret veći nego što može podnijeti. Zato je Ljubinki i danas teško da razumije zašto je majka okrenula leđa svojoj djeci baš onda kada su je najviše trebala. U njenom glasu često se miješaju tuga i ogorčenost, osjećaji žene koja svakodnevno pokušava popuniti prazninu koju je ostavio neobjašnjiv odlazak.
„Napustila ih je bez razloga“, govori Ljubinka, boreći se sa suzama dok objašnjava kako se sve dogodilo. Nije lako, kaže, u njenim godinama voditi brigu o četvero mališana, ali radi to bez pogovora, iz ljubavi. Biti njima majka, baka i oslonac u isto vrijeme zahtijeva snagu koju ni ona nije vjerovala da ima. Ali kada kaže da ne može drugačije, jasno je da to dolazi iz duboke emotivne potrebe da zaštiti ono što je ostalo od porodice.
Dodaje i da je snaha, iako potiče iz siromaštva, imala u selu sve što joj treba – hranu, dom, porodicu koja ju je prihvatila. Zbog toga i danas ne zna objasniti zašto je odlučila otići, zašto je izabrala put koji je razorio njenu djecu. „I šta ću!“ izjavljuje kroz težak uzdah, svjesna da na neka pitanja odgovora nema.
- A Velibor, uprkos svemu, ostaje snažan. Zahvalan je na pomoći, zahvalan na ljudima koji su pokazali da humanost još uvijek postoji, ali najviše je zahvalan na svojoj djeci koja su mu, kaže, najveća životna vrijednost. Njegova borba je tiha, svakodnevna i puna izazova, ali i dalje ponosno stoji kao čovjek koji nije dozvolio da ga život slomi.
Porodica Bugarić danas nastavlja da živi uz podršku komšija, poljoprivredu i beskrajnu ljubav bake Ljubinke, dok Velibor iz dana u dan gradi život koji je iz temelja morao početi ispočetka. Ono što ih održava nije materijalno – to je snaga zajedništva, pomoć dobrih ljudi i želja da djeca, bez obzira na sve, odrastaju okružena pažnjom i toplinom.
