Kada je netko unutar prisutnosti smrti, emocije pojedinca pretvaraju se u vrlo duboke i burne stvari, a njihov pogled na život je puno dublji i refleksivan. Danas otkrivamo neke stvari oko kojih se ljudi na samrti kaju.
Za njih je važno vidjeti sve što su doživjeli kako bi preispitali svoje izbore i konačno se suočili s onim što se moglo učiniti drugačije. Iako su posljednji trenuci života svake osobe jedinstveni i osobni, istraživanja i iskustva stručnjaka koji rade s umirućim pacijentima daju nam naslutiti da su to vjerojatno stvari za kojima većina umirućih pacijenata žali.
- Jedna od njih je Julie McFadden, medicinska sestra palijativne skrbi u Los Angelesu, koja ima više od 15 godina iskustva u izravnom radu s pacijentima i koja može potvrditi njihove posljednje želje i misli u trenutku smrti.
Julie je u podcastu razgovarala s britanskim kirurgom dr. Karanom Rajanom o tipičnim uobičajenim žaljenjima koja izgovaraju umirući pacijenti. Bilo je vrlo zanimljivo primijetiti da su te posljednje misli usmjerene prema nečemu što su tijekom života uzimali zdravo za gotovo, uvijek tu, što se nikada ne smije propustiti.
Ona također na vrhu stranice potvrđuje da je to doista najčešće žaljenje — da ljudi nisu cijenili svoje zdravlje u vrijeme kada su ga imali, već su ga uglavnom uzimali zdravo za gotovo bez ideje o njegovoj vrijednosti, sve dok nije pretjerano kasno. Gotovo svi bi uvijek rekli: “Volio bih da znam kako je divno imati tijelo koje funkcionira.” To je obično prvo i najizraženije žaljenje koje čuje od svojih pacijenata.
- Štoviše, mnogi pacijenti žale se da su previše radili i provodili puno vremena predajući se svom poslu te su stoga, u mnogim slučajevima, zanemarili uživanje u drugim aspektima života.
Stoga mnogi izražavaju žaljenje što nisu stvarno uživali u životu, što su proveli više trenutaka s voljenima i učinili više stvari koje im zaista donose radost i ispunjenje – a ne samo radne obveze i stres. Još jedna uobičajena pritužba pacijenata odnosi se na njihov kontrast s drugim ljudima.
Umirući izražavaju žaljenje što su većinu svog života posvetili raspravama, raspravama ili nesporazumima s drugima. Većina se veza pokazala spornom. Kažu da neka prijateljstva ili obiteljski odnosi nisu njegovani. Osjećat će se kao da su protratili šanse za izgradnju dubljih, iskrenijih i skladnijih odnosa s drugima.
Mnogi pacijenti također priznaju da su bili previše zabrinuti kako ih drugi vide i nisu živjeli svoje živote za sebe, zbog čega su na kraju života bili nesretni i nezadovoljni. Julie McFadden, koja je mnogo godina radila s umirućima, kaže da će u posljednjem trenutku života pojedinac doživjeti fizičku bol, a ponekad i mentalnu zbunjenost, otežano disanje i osjećaje straha i tjeskobe.
Stoga ističe da je to znanje iznimno važno za pojedince – trebali bi znati prirodan i neizbježan proces umiranja. Razumijevanje onoga što se događa kada umremo uvelike smanjuje tjeskobu i omogućuje pojedincu da donosi smirene, razumne odluke u svojim posljednjim trenucima. Zaključuje da bi se o smrti stoga trebalo razgovarati ranije jer većina ljudi radije ne bi razmišljala o tome.
Umjesto toga, rasprava o smrti, koliko god neugodna bila, ipak će izazvati osjećaj kontrole, mira i spremnosti, stvarajući tako priliku za manje stresan i mirniji proces umiranja. Ove životne lekcije i anegdote umirućih pacijenata sve nas snažno podsjećaju da je život prekratak i previše dragocjen da bismo ga rasipali na stvari koje nas čine nesretnima.
Zato je važno živjeti punim plućima, njegovati i ulagati u odnose s voljenima, ostaviti pritužbe po strani, prepustiti se ljubavi i sreći i ne brinuti previše o tome što drugi misle. Život je doista najljepši kada srce u njemu ne kuka stalno za izgubljenim prilikama, već, umjesto toga, u velikoj zahvalnosti za sve što imamo i što se još može doživjeti, preplavljuje se zahvalnošću.
