Jeste li znali da u Srbiji postoje dvije agencije koje mogu organizirati brakove između Albanca i Srpkinje za iznose između 3.000 i 5.000 eura? Dosta se ruralnih porodica danas započinje tako i danas vam otkrivamo više o tome.
- Imamo mnogo priča na društvenim mrežama, i pozitivnih i negativnih. Sve više Srba, posebno onih sa sela, ženi se Albankama i s njima osniva obitelji. Prije nekoliko godina jedna takva zanimljiva priča bila je ona obitelji Timotijević iz Gornjeg Ojkovca.
Lajtiha je pristala da se uda za Radosava pod svim okolnostima svog budućeg života. Ubrzo ju je svekrva počela zvati Zorica. U obitelji Timotijević imala je troje djece. “Puno mi je srce i boli me duša što nema djece u blizini. I danas kada se priča o meni ne kaže se ‘onaj što je oženio Albanku’, nego se kaže ‘onaj s glavom’, ističući broj tri.
“Osjećam se kao da imam nekakva čuda, ali bez djece.” poslednja da ljulja kolevku”, rekao je u razgovoru za Blic Radosav Timotijević, suprug Zogin – Zorice. Tako je s vremena na vrijeme počeo osjećati potrebu za Radosavom, da se veže i ne ostane neženja do kraja života. Nitko od njih nije se mogao pretplatiti na život u selu. Svi su više voljeli čari grada. Činilo se da su se svi u štali posramili.
- Svi su hvalili varošanku, a nitko nije htio priznati da je našla bolji identitet od seljanke. Timotijević im ne zamjera. On zna da nitko ne može biti kao Zoge. Svjestan je surove stvarnosti sa seoskim ženama, znajući što žene žele pronaći u gradu.
Radosav priča kako je putovao u Čačak kada je sreo Albanku koja mu je podijelila fotografiju svoje sestre… Potom je otputovao u Albaniju i zaprosio 12 godina mlađu Zoge. Rekla je da jeste… Kada ju je doveo kući, njegovi roditelji, majka Jela i otac Slobodan bili su van sebe od veselja, gotovo da su skakali od sreće.
Zoge je ublažila ono što im je dotad teško padalo na srcu, a njihovo zadovoljstvo njezinim dolaskom samo je raslo kako su počela pristizati djeca. Planinska klima uz jezik i teren bili su najveći izazovi za njegovu suprugu. Radosav smatra da je u tom periodu postigla jak peti nivo znanja srpskog jezika.
- Daleko od mene su nepregledne ravnice, a ovdje brda teku i rastu. Prije sam živjela uz more, gdje nema zime, sada zna biti snijega do pojasa. Malo selo mi ne predstavlja nikakav problem jer sam tamo proveo djetinjstvo.
“Moje stanje nije teško, bilo da se razbolim tamo ili ovdje, navikla sam na odsustvo”, kaže majka troje djece, jedine male djece u cijelom kraju. Svekrva i svekar pohvalno su govorili o njoj u uglednoj rezidenciji Timotijevića prilikom posjeta njihove kćeri i unuka iz Albanije. Zoge zna pomusti krave, skuhati mlijeko i napraviti sir. Ona je sposobna raditi sa svojim mužem u zlatarstvu, raditi u polju – rezati, tkati, pripremati i čistiti. To je život na selu.
Pravilo je isto i za poljoprivrednike, prvenstveno da se osigura radna snaga za ove poslove. — Pogled na moju Zoricu upregnutu s volovima je nešto sasvim posebno; ona me prati u šumu po drva ili da prokrči put s vlakom. Sin nam se prošle zime razbolio i morali smo ići 2,5 km po dubokom snijegu.
Nosio sam ga veći dio puta dok nije došao red na mene da se odmorim, a onda ga je ona uzela i nosila na rukama. Vikala sam, “Nemoj to raditi, trudna si, ne bi ga trebala nositi” – nije ju bilo briga. Komično je to što ona s bebom u naručju hoda brže od mene, Timotijevićeva supruga zaslužuje njegovo poštovanje. Bojan, Dobrivoje, Jovana.
- Tu su se Radosav i Zoge dogovorili s mališanima. To se više ne može. – Nije siromaštvo. Na to bi danju i noću spuštali svoje grbe na zemlju, čak i da ih hrane iz vlastitih usta, ali to je druga stvar.
Najbliža škola je u Jasenovu, udaljenom sedam kilometara, usred šume. Uskoro će naše dijete biti spremno za polazak u školu i moramo ih ispratiti jedno po jedno dok čekamo njihov povratak. Ali tko će se onda pobrinuti za četvrtog, a za petog? Barem bi trebali očistiti staze da se možemo voziti, ali ovi uvjeti to ne dopuštaju, sliježe ramenima Radosav.
