Srbin
Ovo je priča o Dušanu Raduloviću, Srbinu iz Bosne i Hercegovine, čiji je tavan postao utočište za Dragana Iveljića, Hrvata, koji je tu našao spas od sigurne smrti. Zajedno sa svojom petnaestogodišnjom sestrom i roditeljima, Dragan se skrivao na tavanu Dušanove kuće. Osim njih, na tavanu se krilo još nekoliko hrvatskih obitelji, ukupno nekoliko desetina ljudi.
Krvavi masakr nad Hrvatima iz sela Rašljani i Briševo kod Ljubije (Prijedor, Republika Srpska – BiH) počeo je 23. jula 1992. godine. Tih dana ubijeno je na desetke civila. Jedina oaza spasa za Hrvate iz tih sela bio je mali tavan kuće Dušana Radulovića, čije su veliko srce i hrabrost, zajedno sa njegovom suprugom Terezijom, omogućili da mnogi prežive. Dragan Iveljić nosio je u sebi tešku tajnu, ratnu traumu iz djetinjstva, pune 22 godine, ali sada želi da skine ljagu s obraza pokojnog susjeda, koji je, uprkos ratnim strahotama, spašavao živote nevinih, a kasnije bio nepravedno optužen za zločine koje nije počinio. O ovome piše Marko Rogićević u sklopu projekta “Living Together”, koji provodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine.
Porodica
Dragan Iveljić sa sestrom i roditeljima, zahvaljujući čudnoj sreći i čovječnosti susjeda, preživio je tri dana pakla u svom selu. Zatekli smo ga u malom šumarku na tromeđi sela Raljaš, Zecovi i Briševo. U šortsu i majici, naslonjen na lopatu, Dragan mi je dobacio da je on taj kojeg tražim. Oko njega su se vrzmala četiri drugara, zauzeta pripremom izletišta. Bio je i jedan mladić od dvadesetak godina, radoznao o mom dolasku i interesovanju za događaje iz jula 1992. godine.
Dragan je spustio lopatu i pokazao prstom prema jednoj kući pored puta, rekavši mi: “Otiđi kod Duliničine kuće, doći ću za 10 minuta.”
“Kada dođem u Raljaš, prvo posetim Dulinicu, zagrlim je, poljubim i pitam za zdravlje, tako bi i ovaj razgovor trebao početi,” govori mi Dragan dok ulazi u dvorište Tereze Radulović. Grli je i ljubi, pita za zdravlje, a zatim pokazuje rukom prema vanjskim stepenicama na kući i kaže: “Na tom tavanu sam spavao tri dana, ja i još bar dvadeset komšija.”
Spašavao ljude
Popeli smo se uz stepenice. Na vratima su nas dočekale stare i prašnjave stvari. U ćošku je kokoš ležala na jajima. Dragan je preletio pogledom po prostoriji, pogledao me i rekao: “Na ovom tavanu je zapravo najbitniji deo priče o Duli. Na ovom tavanu, na kojem smo sada, Dušan, koga smo zvali Dule, spasio je najmanje 25 ljudi. Bilo nas je i 30, što djece, što staraca. Bilo nas je svih generacija. Imao sam tada osam i pol godina. Kada smo stigli kod Dule na tavan, bilo je to tačno na rođendan mog pokojnog tate, 25. jula 1992. godine.”
Sve je počelo, priča Dragan, 23. jula 1992. godine, kada je vojska stigla u selo. U Raljašu je tada živjelo oko 600 stanovnika, od kojih je više od 90% bilo Hrvata. Slično je bilo i u susjednom Briševu. Verovali su da, jer nikoga nisu provocirali, niko neće ni njih dirati. No, crne slutnje su se obistinile. Vojska je ubrzo počela obilaziti kuće, uzimati hranu i stoku. Najprije je zločin počinjen u Briševu, gdje su ubijena 68 Hrvata. U Raljašu su ljudi saznali za to tek kasnije, zbog ograničenog kretanja. Draganu je kao dječaku bilo zanimljivo gledati vojsku, njihove uniforme i opremu, nesvjestan da su neki od tih vojnika ubili njegove susjede.
Sve je postalo jasno kada je Milenko Radulović, prijatelj starijeg Dragana brata, došao do njihove kuće i rekao Draganu majci da “kupi djecu i beži”. “Milenko je došao do oficira i pitao: ‘Je li mogu ove Iveljiće izvesti iz kuće da im se ne bi šta dogodilo?’ Odgovorio mu je: ‘Za deset, petnaest minuta svi Iveljići će biti mrtvi.’ On se tada rasplakao.”
Kada su stigli kod Dušana i Terezije, već se bilo skupilo više ljudi. “Mi djeca smo se počeli igrati… Čuli smo kada je Dule rekao: ‘Dajte ljudi, nemojte da se igramo, hajde na tavan.'”
Tavan kuće Radulovića postao je utočište za sve Hrvate koji su uspeli da pobjegnu. Terezija se sjeća gotovo svih detalja tih strašnih dana: “Ja hodam po dvorištu kada idu komšije, zapomažu. Kažu ‘hoće da nas ubiju.’ Ovaj Drago Žunić nosi jednog sina, a žena mu Jela drugog. Šta je, pitam, kažu hoće da nas pobiju. Mi im nismo dali da idu dalje, pobili bi ih. Što je došlo do nas, ostalo je živo.”
Tri dana, oko trideset ljudi krilo se na tavanu. Drugi dan donio je šok – vijest o pogibiji Dušanovog sina. Dragan se prisjeća: “Dulin sin je pošao da obiđe komšije. Nije prošlo deset minuta kada je stigla vijest da je ubijen.”
Vijest na tavanu
Vijest je uznemirila sve na tavanu, uplašeni od osvete. U trenutku kada su saznali za ubistvo Dulinog sina, zavladala je neprirodna tišina. Dragan kaže: “Ubili su mu sina jedinca, a on skriva 25-30 nas, kako su nas zvali, ‘ustaša’. Čovjek je bio van sebe, ali nismo osjetili ni trenutak mržnje.”
Tekst je nastao kao dio projekta “Living Together”, koji provodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je financiran sredstvima Medijskog fonda “Jačanje medijske slobode u Srbiji” Europske unije, Delegacija Europske unije u Srbiji.